ČEKANJE

Ovaj tekst odgovor je na drugi zadatak iz kursa Kreativnog pisanja A+ koji vode prekrasni Ana Gord i Aleksandar Petrović.

Zadatak je bio napisati priču do 500 riječi (meni je doduše ispalo duplo) inspirirani ovom fotografijom.

Riječ je inače o čuvenoj fotografiji “Invazija na Prag” češkog umjetnika Josefa Koudelke. Snimljena je 1968. tijekom praškog proljeća i prikazuje kako su ulice zlokobno prazne u vrijeme kada bi trebale vrviti gradskim životom.

Sam tekst ipak nema nikakve veze s ovim dijelom povijesti, već mi je poslužio kao insiracija za potpuno drugačiji tip priče.


 

Josef Koudelka – Invasion on Prague

 

Zaboga, već je odavno trebao biti tu.

Ne da mi se samoj ići. On mi uvijek barem podigne raspoloženje kada je sa mnom kod ovakvih glupih situacija.

Mislila sam da sam savladala sav strah od javnog nastupa, ali jok. Ili me to sada muči nešto sasvim treće?

Buljim u tenisice i pitam se jesu li dovoljno kvalitetne da izdrže suhe po ovako mokrom asfaltu.

„Kinesko smeće.”

Golub koji je dosada mirno gugutao na rubu terase prestrašeno odleti, prepadnut valjda spoznajom da je ova spodoba na zvoniku ipak živa.

Problem sa današnjim svijetom je u tome što bi se i nekinesko smeće, plaćeno duplo skuplje, raspalo gotovo jednako brzo na ovoj istoj kišici. Gledam kako se golublji izmet pod kapima kiše polako otapa po rubu kamene terase zvonika.

Gdje se mogao zadržati? Bogami, neću ga više čekati. Od samog ovog pogleda u ušima mi zvoni muzika iz filma ‘Tramvaj zvan čežnja’. Kakav glupi film za ga se sjetiti sada.

Ah, ništa, idem dalje sama. Kao i uvijek.

Oh, here we go again, whine, whine about it – to će ti pomoć’.

Izvučem iz džepa ključeve. Evo drvenog privjeska na hipijevski VW koji mi je poklonio prije dvije godine. Jedini poklon od njega koji mi donekle nešto znači jer jedini i liči na nešto. Nikada nije znao s poklonima. Zapravo, bio je samo beskrajno škrt, to je ono što si nikada nije htio priznati.

Oh – vidi, razmišljam o njemu u prošlom vremenu.

Stisnem oči samozadovoljno.

Pa da, otpisali smo se već pred koje vrijeme. Ovo sada spada tek u onaj čudan period kada ti treba malo više da se odlijepiš od osobe s kojom si naviknut godinama provoditi po čitave dane. Čista navika.

A i ovakav odnos više ne liči na ništa. Imam zdraviji odnos s vlastitim poštarom, ako ćemo tako.

Skinem glupi drveni privjesak s ključeva. Stavim ga pravo u ono nakvašeno golublje govno.

„Brm, brrrmm…” Drveni kotač ostavi smeđe-zeleni trag iza sebe. Tragovi jedne propale veze.

I svega onoga što smo planirali napraviti kada nabavimo jedan takav kombi. Putovanja i gluposti. Govorio je to samo zato jer je znao da će se meni svidjeti ta ideja. On sam nikada nije bio tip od akcije. Tri i pol godine iluzije. Ostavim ga tako i zagledam se u sivo nebo ispred sebe.

Duboki udah. Duboki izdah.

Još stojim. Krv se kreće mojim tijelom. Stanice su žive.

Bogati, koliko toga čovjek može progutati u životu pa ipak uzdignute glave ići dalje.

Koliko?

Uvijek kada pomislim da sam pojela svoju životnu količinu gluposti, svemir mi servira još.

Da nije došlo do navike?

Toliko toga ipak možeš sam. Iako je zabavnije u dobrom društvu.

Ali realno, sam se rađaš, sam umireš, sve ovo ostalo je tek zabavno ispunjavanje vremena tokom života.

Silazim sa zvonika i odlazim na tramvajsku stanicu. Sada će prve jutarnje redovne linije.

Pitam se koja tramvajska linija najdalje vozi. U taj ću sjesti. Do kraja grada. Pa na lokalni bus. Pa dalje. Vozit ću se dok i zadnji putnik ne izađe. Na toj ću stanici izići. Nadam se da će me ostaviti u nekom sumračnom kraju, uz poluasfaltirani put i titravu lampu javne rasvjete. Takav ambijent mi duša sada traži.

„I lije na uglu petrolejska lampa. Svjetlost crvenkastožutu. Na debelo blato kraj staroga plota. I dvije, tri cigle na putu.” Eh moj Cesariću, previše sam ja depresivne poezije zapamtila u svom životu, javiš se iz moje podsvijesti i kad treba i kad ne treba.

Mobitel vibrira. Uzmem ga i na ekranu vidim kombinaciju slova koju sam ovih godina toliko često viđala. Buljim u to sve dok od svakog slova ne vidim tek titrajuću skupinu bezličnih piksela.

Koja potraćena jalova energija.

Mobitel nakon nekog vremena prestane vibrirati.

Uđem u kontakte i izbrišem njegov. Odsad, ako me bude zvao, vidjet ću tek skup nepoznatih brojeva koji mi neće značiti gotovo ništa. Ono ime i prezime od kojeg bi mi nekada srce počelo radosnije kucati ostati će dio povijesti. Ovo tu tko me sada zove – to više nije ista osoba, uz nju više ne vezujem one iste osjećaje.

Sve ima svoje ime.

Koje je ime za ovu situaciju?

Reciklaža ljudi.

Ne da mi se više upoznati nikog novog. Nemam energije. Iscrpljujuće je sve to. Usmjeriš toliko stvaralačke energije prema nekome, u neki odnos. A kada izađeš osjećaš se kao da si izašao bez jednog dijela sebe koji nikada nećeš moći vratiti.

Odgoditi ću ipak vožnju busevima u nepoznatom smjeru. Svjetovne obaveze. Idem prvo odraditi onu konferenciju.

Namontiraš osmjeh i nitko ne zna da se raspadaš iznutra.

Pogotovo ne na tim fancy eventima gdje svi dolaze u odijelima i precijenjenoj neudobnoj odjeći. I iz svih i tako isijava neka blago oštećena energija. Valjda svi namontiraju osmjehe.

Na tračnicama, pored šini, stajao je komadić kruha, očiti artefakt nečijeg sendviča. Neki golub (možda onaj isti) sleti i počne čeprkati po njemu.

Takve će koktel sendviče servirati u pauzama na konferenciji. Jao kada si zamislim ljude tamo. Ne znaju što bi sami sa sobom pa si nakrcaju ruke s vinom i kanapeićima i prtljaju s time ne znajući kako bi ih zgurali u usta, a da ipak pritom izgledaju vrlo otmjeno. Već ih vidim kako će, kada dođu kući, kao zmija kožu odbaciti tu usku odjeću i onakvi samo u gaćama, namirisani poskupim parfemom, navaliti na salamu iz frižidera. Zahihoćem se tiho naglas od te slike u glavi.

Ah, ipak ima još toliko čari za im svjedočiti u životu.

U to se na tramvajskoj stanici zaustavi crni blindirani automobil. Odokativno procjenjujem da mu prednja felga s gumom košta više od prosječne mjesečne plaće u državi. Ali gadna je to neka felga, onaj nesuđeni VW kombi imao je kotače s puno više duše.

„Gospođo ministrice, vrijeme je da krenemo.“

„Večeras sam sklopio oči na jastuku od zvijezda i sanjao sreću. Ona me probudila i ostala u meni“, recitiram dok sjedam u grijana crna kožna sjedala.

„Molim?“

„Ništa Alane, tako pjeva jedan tvoj imenjak, sjetio si me te pjesme.“

„U redu ministrice, jeste li spremni?“

„Budi spreman i uspjet ćeš. Budi nespreman i uspjet nećeš. Stara kineska poslovica,” nastavim dalje i zagledam se u kamenu ogradu onog zvonika. Neka mala izbočina izgledala mi je kao onaj VW kombi.

„Shvatit ću to kao da. Vežite se, krećemo.”

 


Prvu priču sa tečaja kreativnog pisanja pročitajte ovdje: ZAŠTO PIŠEM

 

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *