ZAŠTO PIŠEM

Na pisanje ovog posta potaknuta sam sudjelovanjem na online tečaju kreativnog pisanja Ane Gord i Aleksandra Petrovića.

Pa eto teksta “Zašto pišem” koji sam napisala kao prvi tekst u sklopu kursa. Ostali idu na linkovima u nastavku.


Nije još ni 6 ujutro. Sjedim u kuhinji za šankom uz laptop i tursku kavu s malo mlijeka. Sjedim tako od 5 ujutro i rješavam neke stvari. Pišem duge mailove i slično jer ne mogu spavati.

Najljepši dio dana mi je upravo onaj kada preduhitrim svanuće i još imam prilike uživati u mirnoći noći bez pozadinskih zvukova ljudi i prometa, života koji se odvija niz ulicu.

Lijepo mi je ovako uzeti vrijeme za sebe jer bolje čujem vlastite misli. Samo ja, frižider u pozadini, i zvuci mekog tapkanja po tipkovnici laptopa.

Otvaram Anin mail u kojem me pita zašto pišem. Sjetim se prvo odgovora koji sam već napisala ispod jedne fotografije na njenom profilu:

„Pišem da bih upoznala sebe. Tako jasno vidim što sve izlazi iz mene – upoznajem se kao osobu na taj način.”

Upravo takav osjećaj imam dok pišem i vidim da moje misli, od kojih za mnoge nisam ni znala da su u glavi, izlaze na papir u fizičkom obliku, ostavljaju trag tinte po papiru i time dobivaju jednu potpuno novu dimenziju. Odjednom kao da moje misli postaju fizičke – evo ih, tu su – u fizičkom formatu. Tu se ispisuje moja duša – vidim ju pred sobom! (Patetično, znam, ali u biti upravo je tako).

Nemjerljiva je količina misli koja je iz mene izašla na papir i koja je sada arhivirana po raznim dnevnicima i bilježnicama.

Imam tematske bilježnice: jedna za ideje i skice tekstova koje ću pisati za blog, druga za skiciranje ideja za umjetničke radove, akvarele, slike, hand made poklone i slične stvari koje izrađujem. Zatim je tu i mini džepni blokić koji je uvijek sa mnom u torbi za slučaj da treba zapisati neku mudroliju ili zanimljivost koja mi padne napamet dok sam negdje vani u pokretu.

Bila bi grehota, složit ćete se, da se sjetim neke genijalne misli, dođem do neke zanimljive spoznaje, a to ne zapišem i poslije misao samo odleti u vjetar. Ponekad je dovoljno da zaboravim pravu konstrukciju rečenice, idealan poredak riječi u rečenici i da ta misao više ne nosi istu težinu.

Misli mogu biti delikatna stvarčica.

Tako ponekad uhvatimo djelić vlastite genijalnosti, spoznaju od koje se i sami naježimo, a poslije sve tragično ispari.

Pišem otkako sam naučila sklapati rečenice na papiru. Dnevnici su ti koji su od malena podržavali ovaj moj „sport”. Samo sam se u osnovnoj školi tri puta selila s obitelji u nove gradove i nove škole i dnevnici su bili ti koji su me uvijek razumjeli, uvijek bili tu kraj mene, u krilu, bilo u autu dok putujemo u neko novo mjesto, ili na nekom novom stolu u novoj prostoriji, u novoj sobi.

Kontinuitet misli i razgovor mene i dnevnika morao se nastaviti bez obzira na vanjske čimbenike. Dnevnik je najviše znao. Kroz njega sam učila o sebi. Pročitati neki tekst napisan unazad nekoliko mjeseci nudio mi je dokaz koliko sam se razvila od tada.

Obožavala sam i čitati. Nekako to uvijek ide jedno uz drugo. U višim razredima osnovne škole i kasnije čitala sam po jednu knjigu dnevno.

Ne pretjerujem.

Sjećam se da su tete u knjižnici isprva mislile da knjigu pročitam djelomično pa ju vratim jer mi očito nije zanimljiva. Kasnije su shvatile da ja u biti te knjige gutam kao zrak.

Čitala sam stalno – na nastavi pod stolom, u pauzama tijekom školskih odmora, po noći, u zoru prije odlaska u školu… stalno.

Drugi dan već je tražio novu knjigu. Jer toliko je bilo zanimljivih naslova i tema, da – jao – trebalo je sve pročitati!

U srednjoj školi otkrila sam Kunderu. Počelo je s knjigom ‘Nepodnošljiva lakoća postojanja’. Wow! Zvučalo mi je kao odličan opis života, ligh motiv, životna mantra, kako hoćete. Samo tri riječi, a toliko je sazdano u njima. Od tada obožavam kratke witty rečenice u kojima je autor sposoban u nekoliko riječi sazdati puno širu misao.

Gutala sam i romane ruskog realizma. Realno štivo za period srednjoškolskog suočavanja sa stvarnim svijetom.

U srednjoj školi sljedeće veće otkriće bio je Murakami. Pffff… Wow efekt na kvadrat. Ako niste, pričitajte. Ili nemojte, ali bit će vam žao. Vjerojatno. Iako, možda i neće.

Zatim je uslijedila stručna literatura o raznim temama koje bi mi tokom života iz raznih razloga pobudile interes.

Svo to vrijeme pišem i brusim svoje misli. Pišem kad osjetim potrebu.

Jer za neke stvari koje vam se dešavaju ili kod situacija koje prolazite u životu nekada nikada nećete naći adekvatnu publiku za razgovor. Ili možda ne onda kada vam se čini da vam najviše treba.

Zato budite tu sami za sebe, izbacite to barem na papir. Ili pričajte sami sebi o tome. Zvuči kao opaki self help, ali da – ne tražite baš uvijek savjete od drugih ako zdravom logikom i unutrašnjim razgovorom možete doći do rješenja.

Kad razmislim, pisanje je za mene neka vrst misaone dijalize.

Bez kreativnosti bila bih valjda tek prazna hrpa kostiju i mesa.

Evo i sunca lagano. Uskoro će sve ove jasne misli postati zagušene odvijanjem života oko mene, ukućanima i utjecajima tuđih života.

Farewell me time, do idućeg jutra.


Drugi tekst napisan tijekom kursa kreativnog pisanja: ČEKANJE 

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *